Impressum

Poštovani čitatelji, 
Časopis za kulturu i društvena pitanja Specto, statutarno utemeljen kao dio Fondacije za 
podršku naučnoistraživačkom radu i obrazovanju „Spektrum” u Sarajevu, u javnosti je najavljen 
koncem prošle godine. Ideja o pokretanju nove publikacije predložena je i usvojena na sjednici 
Upravnog odbora Fondacije, održanoj u augustu 2023. godine. Polazivši od suštine istraživačkog 
rada,a to je hipoteza, posmatranje ili propitkivanje političkih, kulturnih procesa i uopće 
društvenih zbivanja, za zvaničan naziv časopisa simbolično je izabrana latinska riječ specto (prev: 
gledati, promatrati). 
Cilj i osnovna misija časopisa je podizanje kvaliteta naučne misli, kako u Bosni i Hercegovini, 
tako i širem regionalnom kontekstu, njeno oslobadanje od pseudonaučnih i ideoloških 
zloupotreba, te afirmacija fundamentalnih vrijednosti kulture dijaloga. Razumijevajući izazove 
vremena u kojem živimo opredijelili smo se, smatrajući to jedinim ispravnim putem, za odbranu 
integriteta povijesti, kulture i nauke argumentiranim i egzaktnim pristupom. 
Kao časopis koji tretira širok spektar pitanja iz različitih naučnih disciplina opredijeljeni smo i 
otvoreni za saradnju sa istraživačima iz Bosne i Hercegovine, država ex-jugoslavenskog prostora 
i inostranstva koji se u svom radu rukovode spomenutim vrijednostima. U tom smislu, časopis će 
izlaziti u formi godišnjaka (jednom godišnje),a tematizirat će sljedeće oblasti: historija/povijest, 
jezik i književnost, sociološka istraživanja, kulturna baština, filozofija, recenzije i prikazi. 
Tako konceptualiziran časopis Specto u svom internacionalnom redakcijskom kolegiju okupio 
je respketabilne i međunarodno priznate naučnice/ke: Sonja Biserko (Srbija), dr. Ramiza Smajić 
(BiH), dr. Vlatka Dugački (Hrvatska), dr. Nadija Rebronja (Srbija), Suada A.Džogović (Kosovo), 
akademik dr. Šerbo Rastoder (Crna Gora), dr. Dževad Drino (BiH), dr. Emir Demir (BiH) i dr. 
Abdel Alibegović (BiH). Ovom prilikom upućujem im izraze duboke zahvalnosti na susretljivosti 
i svesrdnoj podršci. 
Pred Vama se,nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada i pripreme, nalazi prvi broj časopisa. 
U njemu su,što nas osobito raduje, objavljeni radovi velikog broja autora iz Bosne i Hercegovine, 
regije i Sjedinjenih Američkih Država. Nadamo se da će pojava časopisa Specto u naučnom životu 
donijeti osvježenje i imati prodoran odjek u široj akademskoj zajednici.

Uvod urednika

Ratni zločini predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje počine zaraćene strane u vrijeme oružanih sukoba. Različite vrste ratnih zločina dobile su svoje teorijsko određenje i definiranje u brojnim međunarodnim dokumentima, konvencijama. Na taj način, one su kodificirane i postavljena je pravna i civilizacijska osnova za njihovo adekvatno sudsko procesuiranje. U vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u razdoblju od 1992. do 1995. godine počinjeni su brojni oblici ratnih zločina, pretežno nad Bošnjacima, uključujući i zločin genocida. Gotovo kompletno političko i vojno rukovodstvo entiteta RS je presuđeno pred Haškim tribunalom za počinjenje ratnih zločina nad Bošnjacima. Haški tribunal je dao veliki doprinos, ne samo u procesuiranju, već i u dokumentiranju počinjenih zločina nad Bošnjacima u vremenu agresije. Tribunal je 2004. godine izvršio prenos predmeta koje je okarakterizirao kao “A“ - lista na Tužilastvo i Sud Bosne i Hercegovine i niže sudske instance. Međutim, praksa je pokazala da su u tom povjerenom poslu, i pored niza dostavljenih dokaznih osnova za podizanje optužnica, zakazale sudske instance u Bosni i Hercegovini. Primarno, državni Sud i Tužilastvo. Već niz godina Bosna i Hercegovina se suočava s problemom neprocesuiranja ili nedostatnog procesuiranja predmeta ratnih zločina. Posebno se ta činjenica odnosi na bivše pripadnike tzv. VRS, a za koje je Haški tribunal pribavio dovoljno dokaza za podizanje optužnica. U posljednje vrijeme je na sceni procesuiranje onih koji su branili svoju drzavu, porodice, imetak, a to su bivši pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Posebno izražen problem jeste neprocesuiranje agresora koji su pod visegodišnjom opsadom držali gradove Sarajevo, Bihać, Goražde. Nisu, u dovoljnoj mjeri, iskorištene niti mogućnosti popunjavanja stručnim i tužilačkim kadrom tužilaštava i MUP-ova, posebno u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, a što se odrazilo na broj podignutih optužnica protiv bivših pripadnika tzv. VRS, a za koje je Haški tribunal pribavio dovoljno dokaza za podizanje optužnica. Kroz analizu studija slučaja gradova Sarajevo, Bihać i Goražde prezentirat će se konkretni indikatori pogubnosti neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih primarno nad Bošnjacima u Republici Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

POTRAGA ZA PRAVDOM- PROBLEMI NEPROCESUIRANJA RATNIH ZLOČINA POČINJENIH BOŠNJACIMA 1992-1995.

Predmet naseg istrazivanja je djelovanje i historijska uloga kulturno-prosvjetnog drustva "Beogradski Gajret Osman Dikić". Rad se zasniva na istraživanjima opsežne arhivske grade, koju predstavlja, najvećim dijelom, sačuvana arhiva samog društva Gajret, koja je pohranjena u Arhivu Bosne i Hercegovine, Historijskom arhivu i Arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, zatim Arhivu Jugoslavije, Arhivu Srbije i Arhivu SANU-a u Beogradu. Pomenuta grada je sistematizovana i tematski sređena, što je znatno olakšavalo njeno korišćenje. Najveći dio ove grade odnosi se na Školsku politiku (zahtjevi za stipendije, potpore, mjesta u internatima), zatim izvještaji nižih organa Društva Glavnom odboru, kao i uputstva i raspisi Glavnog odbora nižim tijelima. Važnu građu, koja ima vrijednost historijskog izvora, predstavljaju Gajretove publikacije, prije svega, list i kalendari, koji su kao organi Društva pratili njegov rad, donosili najvažnije vijesti o njegovoj organizaciji, članstvu i svim ostalim aktivnostima. U nedostatku drugih izvora ovi podaci, prvenstveno faktografskog karaktera, bili su od prvorazredne važnosti. Cilj ovog rada jeste da pokaže historijske uslove i okolnosti pod kojima je društvo Beogradski Gajret Osman Đikić nastalo, 20 godina nakon osnivanja Gajreta u Sarajevu. Zatim, da odgovori na pitanje kako i u kolikoj mjeri je ono u periodu svoga postojanja uspjelo u ispunjenju, odnosno ostvarenju svog prvog i osnovnog cilja, a to je potpomaganje školovanja muslimanske omladine, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, na Univerzitetu i na drugim visokim školama u Beogradu. Sigurno je, da je "Beogradski Gajret", osnovan 1923. godine, nastavio kulturno-prosvjetnu misiju sarajevskog Gajreta, i omogućio školovanje muslimanskoj mladeži, posebno od 1932. godine, kada je za te potrebe sagrađen Gajretov studentski Dom, kroz koji je prošlo nekoliko stotina studenata, uglavnom pripadnika islamske vjere. Naročito je velika zasluga "Beogradskog Gajreta" u školovanju muslimanske ženske omladine i u tome je veliku ulogu imalo formiranje ženskog internata 1926. godine, u kome su bile smještene djevojke s dosta pristojnim uslovima življenja. "Beogradski Gajret" je odigrao nemjerljivu ulogu u emancipaciji ženske omladine, izvlačeći je iz siromaštva i podređenog položaja da u Beogradu iskorači na pozornicu društvenih i kulturnih zbivanja. Pored ispunjenja osnovnog cilja - školovanje omladine, "Beogradski Gajret", je posvetio punu pažnju narodnom prosvjećivanju putem popularnih predavanja, raznih tečajeva, muzičke i diletantske sekcije, osposobljavanju modernog zanatlijskog podmlatka, širenju zadrugarstva i zadružnih ideja i afirmacije ideje zajedništva ljudi različitih vjeroispovijesti. 

BEOGRADSKI GAJRET OSMAN ĐIKIĆ: 100 GODINA OD OSNIVANJA

U radu autor, na osnovu arhivske građe i dostupne literature, prati osnivanje, organizaciju i djelovanje Državne odnosno Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora I njihovih pomagača. Iznosi ciljeve i zadatke koje je Komisija postavila pri radu i da li su u konačnici ti ciljevi i zadaci izvršeni. Predmet istraživanja u radu jeste djelovanje i analiza rezultata rada Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koja je osnovana od strane tadašnje vlasti. Predmet istraživanja dakle nisu zločini u Drugom svjetskom ratu, nego način na koji je Komisija radila na utvrdivanju činjenih zločina. Dokumenti i izvještaji Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača su od izuzetne važnosti jer predstavljaju prvi narativ o dešavanjima u Drugom svjetskom ratu. Komisija je u najvećoj mjeri djelovala tokom 1945. i 1946. godine. 

DRŽAVNA/ZEMALJSKA KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA: OSVRT NA OSNIVANJE, ORGANIZACIJU I DJELOVANJE

Ajas, sin Abdulhajjev, bosanski, hercegovački i ćustendilski sandžakbeg, paša, vojskovođa i vakif, ostavio je Visokom i Sarajevu značajan vakuf o čemu svjedoči vakufnama iz 1477. godine. Vakufnama je napisana u Sarajevu u periodu od 23.6. do 2.7. Original je vakufname izgubljen, ali su sačuvana dva zvanična i jedan privatni prepis. Na osnovu podataka iz vakufname moguće je zaključiti da prve konture naselja osmanskog tipa Visoko dobija prije 1477. godine angažovanjem Ajas-paše koji je podigao jedan hamam, most na rijeci Bosni i nekoliko dućana. Do kraja treće decenije 16. stoljeca podignuta je i tekija, prva džamija i mekteb. Radi se o kompleksu građevinskih objekata koji su imali privredni, komunikacioni i humanitarno- prosvjetni karakter koje je Ajas-paša dao podići u vidu svoje zadužbine, a koji će predstavljati početno jezgro, privredni centar novog naselja koji se formira na prostoru srednjovjekovnog trga. Spomen džamije pod imenom Ajas-pašina nalazimo 1704. godine nakon što ju je srušio Eugen Savojski tokom svog pohoda na Bosnu. Nove mahale, kao dio urbanog razvoja naselja, nose imena utemeljivača zadužbina. U tom kontekstu razlikujemo i Mahalu zavije Ajas-paše koja je brojala 69 domaćinstava. Glavni visočki vakif podigao je zadužbine za dobrobit svih ljudi, međutim sve su nestale i nikada nisu obnovljene. Na ovog bosanskog pašu danas nas podsjećaju samo poneki sačuvani dokument i vakufnama. 

AJAS PAŠIN VAKUF U VISOKOM

Osmansko carstvo je od 1851. godine intenziviralo aktivnosti na podizanju zdravstvenih ustanova i pratećih objekata u cijeloj Rumeliji, a time i u Sutorini, koja je pored Klek-Neuma, predstavljala drugi bosanskohercegovački izlaz na more. Već 1859. godine, nakon završetka pobune, donosi se odluka o gradnji novog karantina i puta do njega. U sljedećoj dekadi je razmatrano da se u Sutorini izgradi dosta jače vojno uporište. 1864. godine karantin biva obnovljen, a naredne godine po prvi put se kao upravnik karantina spominje Rifat efendija. Inače, kao i na Kleku-Neumu, u Sutorini su osim vojnih formacija redovno službovali upravnik karantina, policajci i stražari. U decembru 1869. godine konačno je dovršena gradnja novog karantina, kao što je intenzivirana izgradnja i fortifikacijskih objekata na širem području Sutorine. Naredne godine u Trebinjskom kadiluku i pripadajućoj nahiji Sutorina sprovode se reforme u cilju efikasnije naplate zaostalih i dolazećih poreznih obaveza. Brzim razvojem događaja, već u oktobru 1870. godine osmanska vojska, koja je bila stacionirana u novim objektima, povlaći se prema Trebinju. U isto vrijeme, stanovnici sa susjedne austrijske teritorije, odnosno graničnog sela Mokrine, zajedno sa nekim domaćim podanicima devastiraju vojno utvrđenje-kulu u Kruševicama. U konačnici, u Sutorini su bili izgradeni karantin sa ambulantom, jedna kasarna i policijske karaule. Sve ove činjenice su sadržane u dvadeset šest prezentiranih dokumenata kojima se ovaj rad bavi.

PRISTANIŠTE SUTORINA U OSMANSKIM DOKUMENTIMA U XIX STOLJEĆU

Fokus ovog rada je na međuzavisnosti između kratkoročnog ljudskog faktora i nepredviđenih situacija, kao i dugoročnih implikacija u razumijevanju početka Prvog svjetskog rata. Konkretno, istražuje "varnicu" koja je pokrenula rat - atentat u Sarajevu, u smislu kako se on zaista dogodio, kako se obično predstavlja (od strane akademika i drugih popularnih pisaca) i kako su ga u to vrijeme doživljavali šira javnost i visokopozicionirani dužnosnici. Kao u svojoj nedavno objavljenoj knjizi "Neispaljeni hitac: Atentat u Sarajevu i vijugava cesta prema Prvom svjetskom ratu" (Oxford University Press, 2022), autor je stava da je naše viđenje političkog ubojstva Franca Ferdinanda definirano, ili preciznije mitologizirano, na način da strukturalni uzroci Prvog svjetskog rata često bacaju sjenu na odlučujuću ulogu pojedinačnog ljudskog djelovanja. 

IZDAJA ILI POKRETAČ? SARAJEVSKI ATENTAT U HISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI

U radu se problematiziraju toposi neiskazivosti u pripovijesti ćamila Sijarića Oslobođeni Jasenovac, u okviru problematike književne logorologije. Cilj rada je osvijetliti ključna mjesta pamćenja odnosno reprezentacije logora Jasenovca putem medija književnosti, u okviru kulture sjećanja (naročito kroz prizmu fašizam/antifašizam). Rad treba da odgovori na pitanja mozemo li zbiljski govoriti o (ne)mogućoj centralizaciji subjekta svjedočenja o proživljenom logorskom iskustvu (kroz ličnost Martina Sedlara-figure Muselmanna), kao i objektivnoj reprezentaciji vizuelnog šoka (kroz lik pripovjedača), te kako govoriti o pripovijednom procesu rekonstrukcije različitih traumatskih iskustava. Rad je bio analiziran kroz neka od promišljanja teoretičara sa južnoslavenskog područja koji su se bavili ovom problematikom poput Renate Jambresić-Kirin i Ivana Kostića. 

TOPOSI NEISKAZIVOSTI U "OSLOBOĐENOM JASENOVCU" ĆAMILA SIJARIĆA

Analizirajući autobiografsku i fikcionalnu dimenziju romana “Kopča” Nirhe Efendić, njegove kompozicijske specifičnosti, narativne tehnike i osobitosti pripovjedačke strukture, ovaj rad teži osvijetliti fenomen priče i pripovijedanja u kontekstu umjetničke aktualizacije i artikulacije iskustva preživljavanja Genocida u Srebrenici. Ukazujući na kompozicijske mehanizme “Kopče”, rad se bavi odnosom između formalnih, metatekstualnih i intertekstualnih dimenzija narativa. Specifične ideološke pozicije, nerijetko kreirajući obrasce političkog pamćenja, diktiraju “prihvatljive” moduse memorijalizacije velikih kolektivnih trauma koji se ogledaju u petrificiranim formama kulturnog pamćenja. Rad teži analizirati kako “Kopča” svojom poetikom svjedočenja generira nove obrasce individualnog sjećanja na Genocid u Srebrenici gradeći specifičan narativni prostor kolektivnog pamćenja i spoznaje oblikovane intersekcijom vjere, humanosti i umjetnosti koji ovaj rad nastoji analizirati i opisati. 

NARATIVIZACIJA PRAZNINE: SJEĆANJE I SVJEDOČENJE U ROMANU "KOPČA"

In this paper, we will present a distinction between belief, religious belief, religion, theology as the religious teaching of belief, an explication of the concept of religious conflicts, the (im)possibility of realizing the ideal of theological epistemology, and the consideration of religious conflicts as a clash of epistemologies. Hypothesis, as a statement that is assumed to be true in order to explain certain facts or as an assumption based on facts, is reflected in the thesis that religious conflicts become serious clashes of epistemologies when we elevate our understanding from the realm of phenomena that religions largely operate within to the realm of principles upon which these phenomena are based. Thus, we will contemplate religious conflicts through the lens of theological epistemologies, which can be reduced to three basic categories: fundamental theology, with Revelation or Sacred Text as the source of faith; rational theology, which takes reason as the source of faith, and spiritual theology, which considers personal experience or revelation as the source of faith. Although the subject of this paper is the consideration of religious conflicts as clashes of epistemologies, it will become evident that it is necessary to contemplate the specific religious phenomena that emerge based on various theological epistemologies. This is in line with the necessity of understanding the phenomenal domain where religious conflicts arise. However, the main focus of this paper is the consideration of the clash of theological epistemologies as an explication of religious conflicts. 

THOUGHT OF RELIGIOUS CONFLICTS AS CONFLICTS OF EPISTEMOLOGIES

Bivajući svjedocima duha vremena u kome egzistiramo, u punini složenosti te egzistencijalne izloženosti prostoru i vremenu, bivajući i sudionicima različitih društveno- političkih procesa, a imajući u vidu, prije svega, ukupnu i specifičnu strukturu odnosa izvanbosanskih i unutarbosanskih uticaja/silnica, neminovno je otvoriti pitanje socio- antropološke i diskurzivne analize antibosanskih društvenih matrica, a sve u cilju pripreme i osiguranja adekvatnih uslova za ustanovljavanje održivog bosanskog prostora znanja u kontekstu šireg razumijevanja društveno-političkog, prostorno-vremenskog specifikuma bosanskohercegovačkog singulariteta. Mitomanske konstrukcije u službi hegemonističkih agendi razaraju sve noseće matrice bosanskohercegovačke kohezivne snage na način eutanaziranja sposobnosti društveno- političke misli i djelovanja na polju složenih dimenzija egzistencijalne drame svega bosanskog. Osviješćeno bivanje i razumijevanje Bosne i svega bosanskog biva moguće, samo i isključivo samo, na tragu dekonstrukcijskih napora spram svakog ideologijskog prikrivanja, kriptoiziranja, poricanja i poništavanja bića Bosne, a što se ozbiljuje u različitim formama antibosanstva. Dovođenje u pitanje bosanskih znakova/znakovlja i identitetne historije, banaliziranje i urušavanje holističkog koncepta znanja, akademizma i same pozicije znanosti u bosanskohercegovačkom društvu, neznanje kao takvo, aktuelni stereotipi i ideologija provincijalnosti, perfidno insistiranje na destruktivnim etničko-religijskim redukcionizmima predstavljaju ključne antibosanske društveno-političke matrice.

SOCIO-ANTROPOLOŠKA I DISKURZIVNA ANALIZA ANTIBOSANSKIH DRUŠTVENIH MATRICA

Organizacijska klima definira se kao skup psihološki smislenih događaja, postupaka, odnosa ili pravila unutar neke organizacije. Ona predstavlja autohtoni psihologijski konstrukt koji podrazumijeva uticaj okolnih faktora na ponašanje zaposlenih. Svaka organizacija uvjetovana je organizacijskom klimom. Budući da su ljudi ključni element svake organizacijske klime, oni svojom interakcijom i suodnosima kreiraju prijatnu ili neprijatnu klimu. Kroz rad se ističe činjenica da je i predškolska ustanova podložna promjenama i da određeni segmenti, poput porodice, mogu da utiču na organizacijsku klimu u vrtiću ali i da organizacijska klima, s druge strane, može da utiče na porodične odnose. Posao odgajatelja podrazumijeva niz kompetencija, a odgajatelji se naročito nalaze pred izazovom kada moraju uskladiti profesionalizam sa situacijskim aspektima unutar poslovne zone. Budući da je cilj odgojno-obrazovnog rada u dječijem vrtiću skrbljenje o ukupnoj kvaliteti svakodnevnog življenja te stvaranje optimalnih uvjeta za samoaktualizaciju djeteta i afirmaciju njegovih individualnih potencijala, to ujedno pred odgajatelja postavlja dodatni izazov kreiranja takve organizacijske klime s primarnim ciljem povoljnog uticaja na dijete. Na tom putu potrebno je uskladiti vlastita očekivanja i napraviti distinkciju između poslovnog i privatnog života, te uskladiti način funkcioniranja u kolektivu. Kroz rad je prikazan konstrukt organizacijske klime u predškolskim ustanovama, implikacije nepovoljne organizacijske klime i međuodnos organizacijske klime i odgajatelja. Istraživanja prikazana kroz ovaj rad u nekoliko zemalja ukazuju na činjenicu da organizacijska podrška doprinosi boljoj fleksibilnosti granica rada, dok instrumentalni resursi podrške od strane menadžera mogu uposlenima omogućiti da se uključe u fleksibilne granice rada. Koncem toga, kreirani su i stilovi rukovođenja koji predstavljaju prediktor kvalitete organizacijske klime u ustanovama. 

ULOGA ORGANIZACIJSKE KLIME U RADU ODGAJATELJA

Due to its geostrategic position, Turkey has taken in a large number of Syrian refugees since 2011. As a result, the country currently has the largest number of refugees in the world, which has had significant repercussions for domestic and foreign policies, as well as the socio- economic situation. Turkey's 2023 election campaign focused on the Syrian refugee crisis, with Erdogan and the opposition presenting their approaches to solving the problem. The outcome of the elections had a far-reaching impact on millions of Syrian refugees, drawing enormous attention from both the Turkish public and the international community as a whole. This media- based qualitative study examines the implications of Turkey's policy on Syrian refugees, particularly in the context of the May 2023 elections. The study analyzes the current status of refugees in Turkey and the attitude of the Syrian government towards them. It examines the changing positions of Turkey's new government and provides a comprehensive understanding of the region's complex political dynamics and current challenges. Erdogan's re-election appears to have ended his willingness to negotiate with Damascus, suggesting he remains skeptical that Damascus will be able to solve its key problems, particularly its ability to stem PKK attacks from northeastern Syria if Turkey withdraws its troops. However, as the 2024 municipal elections approach, it is clear that Erdogan's Syria policy will once again be in the spotlight. The stakes will be high for all political actors, and the outcome of the election could have a major impact on the future direction of Turkish foreign policy. The study concludes that one of the key factors influencing Turkey's anti-refugee attitude is the host society's concern about the current impact of refugees on the country's economic, social, and cultural structure. The results of this study also show that, in addition to internal factors, other factors can strongly influence the future direction of Turkish policy toward Syrian refugees. In particular, the inadequate solution to the refugee problem at the global level, the unstable influence of the EU, but also other international aspects, including the interests of Russia, are emphasized. 

GEOPOLITICAL CHALLENGES OF POST-ELECTION TURKEY: THE ISSUE OF REFUGEES FROM SYRIA

NEZNANJE, NEVINOST (lzabrani autobiografski fragmenti)

U posljednjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini je objavljeno nekoliko publikacija čija se glavnina sadržaja odnosi na osmanski niifus defter iz 19. stoljeća.! Riječ je o popisu stanovništva koji je u Osmanskom Carstvu počeo da se vrši krajem treće decenije 19. stoljeća, a u Bosanskom ejaletu je izvršen tek sredinom stoljeća zbog dobro poznatih pobuna domaćih zemljoposjednika koje su, s nizom drugih manjih prepreka, odgađale provođenje ovog popisa. Zahvaljujući zajedničkom poduhvatu Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu i JU Gradske biblioteke u Visokom, u toku 2022. godine objavljena je knjiga Osmanski popisni defteri stanovništva Visokog i okoline iz 1850. godine. Tako su se Visoko i njegova okolina našli među onim područjima za koja je spomenuti niifus defter postao dostupan na korištenje široj javnosti. Najzahtjevniji posao priređivanja ove publikacije, koji je uključivao i rad na prevodu popisa sa osmanskog jezika na bosanski jezik, uradila je Ramiza Smajić, viša naučna saradnica na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu. Na 565. stranica ovog izdanja navedeni su punoljetni i maloljetni muškarci koji su u tom periodu naseljavali nahiju Visoko. U prvom dijelu pobrojani su muslimani u samom Visokom (Hadži Ibrahimova mahala, mahala Šerefuddin, Hadži Hasanova mahala, mahala Alauddin, Hadži Muruvvetova mahala, te sela Ozrakovići, Taukčići, Kopači, Zbilje, Čekrčići, Vratnica Donja i Gornja, Balibegovići, Arnautovići, Mulići, Gornje Moštre, Topuzovo Polje, Srhinje, Muhašinovići), zatim muslimani u džematima Liješeva (sela Buzići, Dobrinje, Monjare, Liješeva), Radovlje (selo Lisovo Liješeva), Mokronoge (sela Seoča i Džindžići), Podvinci, Veliki Trnovci (sela Šošnje i Veliki Trnovci), Poriječani (sela Mali Trnovci, Grđevac, Donje Moštre, Podvinje, Donji Poriječani), Gračanica (sela Čajno, Prhinje, Tramošnjik, Loznik, Smršnica, Uvorići, Vijesolići, Kovačići, Seoča), Kralupi (sela Dvor, Ginje, Stuparići, Dautovci, Čiuk, Kadarići sa Hadžićima), Goduša (sela Grajani, Tušnjići sa Goranima, Zimča, Poredje, Vijer, Sebinje, Ljubinić, Brezovik). U drugom dijelu knjige ponuđen je popis nedomicilnog muslimanskog stanovništva u nahiji Visoko, zatim popis kiptija islamske vjere u kasabi Visoko, popis raje u kazi Visoko, te popis nedomicilnog rajinskog stanovništva u kasabi Visoko. Radi lakšeg korištenja knjige na kraju se nalazi i indeks prezimena. Podaci u ovom defteru su šaroliki, pa tako osim imena i prezimena, te mjesta stanovanja popisanih osoba, prisutni su podaci o imenima očeva, godinama života, ličnom opisu, eventualnim migracijama, datumima smrti itd. Upravo iz tog razloga ovakve vrste deftera bi mogle biti izuzetno korisne za istraživanje različitih segmenata prošlosti područja današnje Bosne. Na ovom mjestu ću navesti primjer izučavanja antroponima. Recimo da bi se na ovako opširnom defteru mogli donijeti znatno bolji zaključci o praksama imenovanja u osmanskoj Bosni koji bi u komparaciji s defterima iz ranijih perioda mogli značajno unaprijediti dosadašnje istraživačke rezultate na polju proučavanja antroponima na spomenutom području. Na kraju potrebno je spomenuti da je ova vrsta deftera izazvala izuzetnu pažnju šire javnosti zbog činjenice da uključuje prezimena porodica, te samim tim mnogim porodicama proširuje saznanja o njihovim precima. Zbog toga, sve više općina i različitih udruženja se odlučuje za parcijalna objavljivanja ovog deftera. Ipak, pored činjenice da svako od dosad priređenih izdanja koje obuhvataju dijelove ovog deftera ima određenu vrijednost, ovdje skrećem pažnju da bi od izuzetne važnosti bilo da se pri nekoj od relevantnih institucija koje se bave humanističkim naukama kreira širi projekat koji bi obuhvatio priređivanje i objavljivanje višetomnog izdanja cjelokupnog popisa za Bosanski ejalet iz sredine 19. stoljeća. Tako bi javnosti na adekvatan način bio prezentiran ovaj popis, te bi se u tom slučaju moglo pristupiti sistematskom istraživanju važnosti podataka i ocjeni vrijednosti tih podataka u istraživanju ovog perioda prošlosti Bosanskog ejaleta.

OSMANSKI POPISNI DEFTERI STANOVNIŠTVA VISOKOG I OKOLINE 1850. GODINE, PREVELA I PRIREDILA RAMIZA SMAJIĆ, INSTITUT ZA ISLAMSKU TRADICIJU BOŠNJAKA -JU GRADSKA BIBLIOTEKA VISOKO, SARAJEVO/VISOKO, 2022

INTIMIZIRANO PRIPOVIJEDANJE FIZIONOMIJE RATNE POVIJESTI DVA ZAVIČAJA U ROMANU GODINA BEZ PROLJEĆA, AUTORA ADNANA REPEŠE

Šemsudina Gegića, kao čovjeka, prvi put sam upoznao na promociji njegove knjige "Dnevnik seobenog lica" u Zenici, koju mi je potpisanu tom prilikom i darovao, a kao autora mnogo ranije, kada sam se kao gimnazijalac susretao sa impozantnim dramskim i rediteljskim opusom. Knjigu, koju je ispisivao prema sopstvenoj životnoj storiji pročitao sam, istovremeno, sa nesvakidašnjim zadovoljstvom i razočarenjem. Sa zadovoljstvom, jer je to bilo, i ostalo, za mene, do tada najbolje autobiografsko djelo, a sa razočarenjem jer sam svjedočio o herojskoj, gotovo usamljenoj, borbi autora sa okrutnom bolešću. Zaboravljenog, od države čije ime ponosno stoji uz najveća priznanja njenog vrsnog i svjetski priznatog umjetnika. Ako postoji proctor u kojem čovječija nada porađa život kao najuzvišeniji čin postojanja,iz čije nam se povijesnosti obraćaju ljudi bez sudbinskog mjesta i adrese, nesumnjivo ga doričemo i čitamo među koricama novog i izvanrednog Gegićevog romana "Godine u vladavini ćilibara". Ta nada, a ona je, dodajmo k tome, iskušana trenutkom svoga samoodsustva, postala je istinski alter ego i identitet likova šest različitih priča. A šta je, zapravo, identitet? Nije li to, ona zabranjena, još ne izrečena kritika koja biva zatočena u sebi protivrječnoj društvenoj zbilji opisanoj u pripovijesti "Kupanje na suho", koja čovjeka amnestira samoga sebe i oslobađa okova moranja. Ta se misao u formi samoodređenja, nasuprot krutom političkom i ideološkom sistemu, manifestuje kao ideal sa kojim čovjek svojevoljno živi ili umire. Ili je to, pak, čežnja i neizvijesnost, strah od iščekivanja neuzvraćene ljubavi o kojoj čitamo u poglavlju "U sjenci pobjednika", gdje čitalac sapatnički proživljava sve dileme šenaestogodišnjeg i obezdomljenog mladića."Onaj koji očekuje nemoguće veći je od svih", zapisao je S. Kierkegaard. Nemoguća, pritajena kao horizont njegova unutarnjeg svijeta, ljubav Vida Kolonara prema Lijani Eni narastala je kao plod neporecive privrženosti razotkrivajući je u svakom pregnuću, najzad, ne samo kao moguću, nego i kao ontološki najvjerniji odraz sopstvenog postojanja: segreto. Može biti da je ljudsko ja, kao identitet, u Gegićevom romanu floskula koja je sveprisutna u svakoj je od reminiscencija i koja, poput neke zaboravljene relikvije minulog vremena, alhemijom piščevog jezika to zapravo prestaje biti. Svjesnim, pažljivo pripremanim fabularnim prevratom u poglavlju "Raport o identitetu", Vidan Kolonar, taj zajednički imenitelj svih šest priča, ogolivši ga do kraja razotkriva nam svoj autentični lik - Demir Rezina. A ko je, zapravo, on? To je izgubljeni dvojnik Vidana Kolonara koji je, s onu stranu sudbine, prorekao godinu vladavine svoga ćilibara. Deset godina bio je kažnjenik i stražar ispred svoje tamnice. Konačno, i svoja sloboda. Mnogima će se, s pravom, prilikom prvog čitanja ovog romana učiniti da je autor asocijativno svakom od likova posudio dio svoje bogate životne i profesionalne biografije, što ne mora biti, ali ta sumnja, ta nedorečenost, na suptilan način u svakoj od njima pripadajućih priča ostavlja pitanje: koliko su to i naši identiteti? Gegić se, ovaj put, više nego ikad, poslužio iskustvom dramaturga i režisera, pa sve priče u cjelini pred očima čitalaca izgledaju kao dokumentaristički filmski zapis o judima koji prkose vremenu, čaki sebi.Sve to,  autorovim britkim perom objedinjeno je u jednu intimizirajuću ispovijest o ljudskoj prirodi, borbi sa svijetom i sobom u svijetu koja, premda nigdje jasno nagoviještena, završava veličanstvenom pobjedom. 

16. MARGINALIJE IZ SAMOPROREKNUTIH SUDBINA U KNJIZI "GODINE U VLADAVINI ĆILIBARA" ŠEMSUDINA GEGIĆA; JU JAVNA BIBLIOTEKA "ALIJA ISAKOVIĆ" GRADAČAC, 2023.

Posebno vazan i široko primjenjiv aspekt islamske umjetnosti predstavlja kaligrafija. U islamskoj kaligrafiji, fluidnost arapskih slova ili harfova doprinosi nastanku brojnih varijanti i stilova pisma koji imaju raznoliku primjenu u vizualnim umjetnostima. Kaligrafiju arapskog pisma UNESCO je uvrstio u Listu nematerijalne kulturne baštine, a ona dominira ne samo u umjetnosti knjige, nego na levhama, sakralnim i javnim objektima. Kaligrafsko ispisivanje arapskog slova je još od osmanskodobne Bosne dobilo poseban izražaj u umjetnosti knjige, tačnije rukopisima mushafa koje baštine bosanskohercegovačke biblioteke, arhivi i instituti. Upravo su ovi jedinstveni rukopisni primjerci bili inspiracija za istraživanje i nastanak monografije koja je izašla iz štampe 2022. godine pod naslovom Četrdeset bosanskohercegovačkih mushafa = Bosnian and Herzegovinian mushafs, autora Ćazima Hadzimejlića i Harisa Derviševića. Iako je o kaligrafiji i ranije pisano, ne samo od strane autora u čijem je ona profesionalnom zanimanju, nego i šire, ova publikacija dala je dodatni doprinos ovoj temi autori odabirom najreprezentativnijih, likovno i umjetnički pažnje vrijednih rukopisnih primjeraka koji se čuvaju u nasim baštinskim ustanovama predstavili ova izuzetno vrijedna i raritetna djela. Knjiga je štampana dvojezično, na bosanskom i engleskom jeziku, što ovu monografiju čini pristupačnijom široj javnosti i izvan bosanskohercegovačkog područja. Kroz prvo poglavlje naslovljeno O Kur'anu i mushafu (str. 16-25) autori uvode čitatelje u temu ove monografije tumačeći prije svega distinkciju između Kur'ana časnog i mushafa koji se nerijetko tumače kao sinonimi, a zapravo Kur'an predstavlja Božiju riječ, dok je mushaf Kur'an u rukopisu, odnosno zapisana Božija riječ. U drugom poglavlju Islamska kaligrafija s podnaslovima Islamska kaligrafija, Znameniti kaligrafi i Poznati kaligrafi u Bosni i Hercegovini (str. 26-47) autori su pojasnili neke osnovne pojmove u vezi s kaligrafijjom, njenim razvojem i izvorom, Božijoj Objavi, koja je stalna inspiracija profesionalnih kaligrafa — hattata. Takoder, pomenuti su i znameniti kaligrafi Jakut al-Mustasimi, Šejh Hamdullah i Hafiz Osman, kanoni kaligrafije te poznati stilovi kaligrafije. Kaligrafiju osmanskodobne Bosne, smatraju autori, moguće je promatrati u okviru razvoja osmanskih kaligrafskih škola. Kaligrafi naših prostora težili su da se umjetnički izraze onako kako su to činili kaligrafi Istanbula. Mnoge ličnosti iz bosanskohercegovačke prošlosti počevši od 16. pa sve do 20. stoljeća zaslužne su za razvijanje stilova kaligrafije, a spomenuti su, među ostalima: Muhamed Nerkesija, Omer Hattat, Muhamed Hevai Uskufi, Sejid Muhammed- efendija (Emin Deftedar), Fadil-paša Šerifović, Alija Faginović i Ešref Kovačević koji je zaslužan zaizradu posljednjeg poznatog prepisa mushafa u Bosni i Hercegovini. U trećem poglavlju Umjetnost knjige (str. 48-55) autori pišu o umjetnosti knjige, različitim stilovima pisma odnosno ukrašavanju rukopisa uz koje se redovito povezivala i umjetnost knjigovestva. Prema njihovim riječima, vrijeme vladavine sultana Bajezida II obilježio je polet u ukrašavanju rukopisa dok su u periodu vladavine sultana Sulejmana I Zakonodavca sve umjetnosti doživljele procvat pa tako i umjetnost ukrašavanja rukopisa. U četvrtom poglavlju naslova Ukrašavanje mushafa uključujući potpoglavlja Papir, kaligrafija, kaligrafski pribor i materijali, Pravila za prepisivanje Kur'ana, 29 pravila za prepisivanje Kur'ana, Iluminacija i Umjetnost knjigovestva (str. 56-79) detaljno je prikazano koliko je kaligrafsko ispisivanje arapskog slova složen posao koji zahtijeva da se slijede određena pravila, ali i da su ispunjeni svi uvjeti pripreme za rad, prvenstveno u vidu materijala. Autori su u ovom poglavlju predstavili 29 pravila za prepisivanje mushafa koja su, kako navode, u Bosni i Hercegovini bila poznata još u 17. stoljeću. Papir, kalem ili pero, murekkeb ili tuš te kutija za čuvanje kalema ili kubur predstavljaju osnovni pribor za rad odnosno za prepisivanje mushafa. Nakon ispisivanja, rad je preuzimao iluminator koji je ukrašavao njegove stranice, a najzad je posao završavao mudželit koji je umjetnošću knjigovestva povezivao, dekorirao i koričio stranice mushafa. Na kraju knjige je Katalog, Zaključak, Bibliografija, dio o autorima, Rječnik i Indeks. U katalogu su predstavljeni i opisani neki od najljepših primjeraka mushafa koji se čuvaju u Bosni i Hercegovini kao što je Mushaf iz Biblioteke Mesudija u Kaćunima, Džuzevi mushafa Mehmed- paše Sokolovića koji se, smatraju autori, ubrajaju u najuspjelije primjere osmanske umjetnosti knjige u bosanskohercegovačkim zbirkama i mnogi drugi. Tako je mnogo objavljenih naučnih radova i monografija na temu kaligrafije, kroz ovu knjigu prezentirano je rukopisno blago Bosne i Hercegovine koje se odnosi na prepise Kur'ana Časnog. Nerijetko se organiziraju različite izložbe i razne manifestacije na temu prezentacije specijalnih zbirki baštinskih ustanova u okviru kojih su pohranjeni ovi rukopisi, ali svako novo predstavljanje i podsjećanje na te značajne kolekcije koje baštinimo je važno u očuvanju i prezentaciji naslijeđa. U skladu s tim, ova knjiga će biti posebno važna svim istrazivačima zainteresiranim za proučavanje rukopisnog blaga Bosne i Hercegovine, kako u historijskom i umjetničkom, tako i u kulturološkom smislu.

"SPECTO" | Časopis za kulturu i društvena pitanja | Godina 1 | Broj 1 | Sarajevo 2024

Sadržaj

ČASOPIS SPECTO PDF

SPEKTRUM Sarajevo

KONTAKTIRAJTE NAS

NAVIGACIJA